Ranko Risojević

Saradnja nacionalnih biblioteka jugoistočne Evrope

Drugi susret nacionalnih biblioteka jugoistočne Evrope još je jedan od ohrabrujućih znakova na nemirnom prostoru koji nam je danas jasniji geografski nego terminološki. Jer kao da nas je uklela neka zla vještica - znamo šta nećemo i to nam je važnije od onoga što hoćemo. Bar tako je bilo do sada, teško da će preko noći, palicom sada dobrog čarobnjaka iliti vile stvari radikalno krenuti nabolje.
Puteve saradnje svijeta diktira danas više Internet nego svijest vlastodržaca o potrebi te saradnje. Može se reći da je informatika u svjetskim relacijama više doprinijela rušenju diktatorskih režima nego sve tajne i javne službe, uključujući i UN zajedno. Blizak sam mišljenju jednog filozofa da je, na primjer, informatika uništila SSSR. Ako ne baš ona sama, onda je bitno doprinijela da se taj rigidni i neprirodni poredak uništi. Naravno, iza ove tehnološke revolucije stoji svjetski kapital i on je taj koji u svojoj ruci drži čarobni štapić. Danas razmišljamo o koristi od alatki koje je čovjek stvorio vjerujući da će se i moguća šteta na vrijeme moći da otkrije i preduprijedi.
Ipak, i na žalost, informatika nama ovdje, na Balkanu, ništa nije mogla - tvrdokorniji smo i bezdušniji od razvoja tehonologije. Danas smo tu gdje jesmo, na začelju Evrope. Dovoljno je reći da dvije države čiji su ključni bibliotekari ovdje nisu ni članovi Vijeća Evrope, a samim tim ni zajednice evropskih nacionalnih biblioteka. Sve nam ovo govori da je saradnja u ovom regionu danas conditio sine lua non naše evropske budućnosti. Jer putevi su izukrštani, susjedi su susjedi i njih ne možemo mijenjati.
Do juče, većina nas ovdje prisutnih živjela je u istoj državi, na toj činjenici takođe treba temeljiti našu buduću saradnju. Ali i na svijesti da se ta država tuđila od svojih susjeda, kako istočnih i južnih tako i zapadnih, potencirajući sporove a previđajući saglasnosti. Bila joj je važnija ideološka monolitnost nego pragmatična svakodnevica.
Da bismo saradnju postavili na zdrave temelje bitno je odrediti gdje smo sada. Ekonomski inferiorni u odnosu na razvijenu Evropu, mi smo i u ovom našem poslu na tom nivou. Ulaganje u bibliotekarstvo u posljednjih deset godina ovdje je bilo minimalno, sve se dešavalo nekako po principu laissez passer do boljih vremena. Tu su i među nama razvijeniji i svjesniji bolje prošli, jer je podrška od strane vlasti bila veća, određenija, sa sviješću da je bibliotekarstvo danas značajan činilac društvenog razvoja.
Nacionalne biblioteke su motori bibliotekarstva u svojoj zemlji, one u svakom pogledu određuju njegov razvoj, njegove domete ali i podbačaje, stoga ovdje možda više pažnje obraćam na tu činjenicu nego na samo usko posmatran razvoj samih nacionalnih biblioteka. U cjelini, bibliotekarstvo je palo u svakom segmentu bitnom za njegov život. Materijalno, teško bi bilo reći da su negdje izgrađene nove biblioteke po svjetskim standardima. U manjim mjestima, biblioteke su u principu smještene u lošem, nenamjenskom prostoru.
Zakonodavstvo kojim se uređuje odnos države, odnosno lokalne zajednice prema bibliotekarstvu danas je na prostoru Balkana tako šaroliko da se u nekim segmentima ne može govoriti o istoj djelatnosti. Nemam informaciju da su ljudi koji se bave ovom problematikom do sada sarađivali na ujednačavanju tog zakonodavstva i na razmjeni samih zakonskih i podzakonskih akata.
Informatički dometi su, izuzevši naše sjeverne susjede, uglavnom skromni. Programska podrška je na nivou od prije deset godina, hardverska u stanju koje je daleko od zadovoljavajućeg i za taj period. Ni prije deset godina sve bivše republike SFRJ nisu bile prihvatile COBISS, Hrvatska je razvila svoj program, u uslovima razdvojenosti stvari su se odvijale po inerciji, danas bi trebalo reći gdje smo i šta nam je najbolje za budućnost.
Sa razvojem informatike školovanje bibliotekara dobilo je jedan novi segment, koji uglavnom nije ušao u standardne fakultetske programe, bar ne na prostoru koji je južno od Save i Dunava. Edukacija bibliotekara odvijala se u okviru Evropskog savjeta i Soros univerziteta u Budimpešti a tamo nisu participirali bibliotekari iz SR Jugoslavije i RS. Ne znam koliko su bili prisutni bibliotekari iz Federacije BiH i Makedonije, ali osnovni uslov za takvo školovanje, znanje engleskog jezika, većina ne zadovoljava. Ali daleko važnija je konstatacija da su i oni informatičari koji su pratili svjetski razvoj uglavnom ostajali na teoriji, pošto se u praksi nisu mogla da provode nova načela. Uopšte se nije radilo na razvoju programa za obradu bibliotečke gra|e niti na izdavaštvu koje bi novosti približilo što većem broju zainteresovanih. Digitalizacija podataka za nas je tek pojam koji poznajemo ali u praksi se, što se tiče BiH i Jugoslavije, nije ni krenulo od početka. Čak ni sa mikrofilmovanjem mi nismo stajali naročito dobro.
Raspadom bivše SFRJ postavljaju se neka otvorena pitanja vezana za kulturno naslijeđe, gdje se i knjiga mora posmatrati i kao zajedničko ali i dobro novonastalih država. Šta bi sve trebalo učiniti da bi ono što je kolekcionirano do, na primjer, 1991. godine bilo dostupno svima? Ne samo u formi tzv. uzajamnog kataloga koji nije bio prihvaćen ni u vrijeme svog nastanka kao zajednički projekat cijele nekadašnje SFRJ, pošto se Hrvatska nikada nije saglasila sa tim projektom. A upravo je zajedničko srpsko-hrvatsko naslijeđe bitno za saradnju na ovom prostoru. Ono postoji, htjeli mi to priznati ili ne. Slično je danas i sa zajedničkim naslijeđem BiH i susjednih država koje rade nacionalne bibliografije uključujući i autore iz BiH, ne samo one koji se danas izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati nego i one Bošnjake koji su se sami bili svrstali u jednu od ove dvije nacionalne grupacije.
Šta je sa jezikom koji je danas sporan i svojim nazivima i svojom kodifikacijom u svjetskim bibliotekarskim krugovima?
Narodi Balkana, primjerice Bugari, Grci i Srbi, ali i ostali, ljubomorno čuvaju i svoje nacionalno pismo. U informatičkom smislu to je često izvor mnogih problema koje nije lako riješiti. Ako se stvara jedna evropska univerzalna enciklopedija, gdje će u njoj biti mjesto našim pismima? Ta se pitanja moraju rješavati na dva nivoa, jedan je politički, drugi stručno bibliotekarski.
Deset godina naše biblioteke nisu u mogućnosti da nabavljaju časopise na onom kvantitativnom nivou kako su činile do 1990. godine. Na toj činjenici stvorene su čak i navike po kojima to i nije naročito važno za sredine u kojima biblioteke djeluju. Ako samo pogledamo statističke podatke o odlasku najtalentovanijih mladih stručnjaka u SAD, Kanadu i Australiju, da navedemo samo ove tri obećavajuće zemlje, biće nam jasno da zvono za uzbunu već dugo zvoni, ali u gluvom prostoru. Zaokupljeni preživljavanjem, narodi nekadašnjih socijalističkih zemalja ponašaju se kao noj - mi to ne vidimo i ne čujemo, prema tome to i ne postoji.
Na kraju, mada ne i na posljednjem mjestu, postoje izvjesne nedoumice oko samog naziva nacionalna biblioteka. Šta se tim kaže, šta bi se htjelo reći tamo gdje postoje već izgrađene nacije, tradicionalne, ali i tamo gdje su stvorene nove nacije. Ovakvi skupovi morali bi odgovoriti i na te dileme. Da li je nacionalna biblioteka isto što i državna, ako jeste zašto se tako ne zove? Ako nije, kako da se ona postavi u mnogonacionalnim zajednicama?
Upućeni jedni na druge, regionalno, bibliotekari treba da daju svoj doprinos razvoju i prosperitetu prostora jugoistočne Evrope. Gotovo milenijumska prožimanja vezuju narode jugoistočne Evrope, danas ih prati ipak osjećaj marginalizacije na starom kontinentu. A mnoga dostignuća naroda ovog prostora predstavljaju značajnu kulturnu i naučnu baštinu svijeta. Posmatrana skupa, upravo kroz svoj nastanak, međusobne uticaje, dopune i nastavljanje, ova baština postaće mnogo bliža zapadnom dijelu Evrope. Osjećaj da su evropski istoričari uvijek bili bliži rimskom carstvu nego Vizantiji nije samo osjećaj, jer i letimičan pregled školskih programa dovoljan je da ga pretvori u činjenicu. Umjesto da pripadanje jednom prostoru bude naša prednost, ne razmišljajući mnogo o posljedicama to često iznosimo kao nepodnošljivu zabludu.
U budućem regionu jugoistočne Evrope, iliti Balkana, saradnja podrazumijeva naprosto sve. To je mreža gdje se ne smije isključivati onaj koji sebe vidi u mozaičkoj strukturi ovog prostora koji je krvario i stoga što je neko nekog htio da potisne na marginu. Razvoj informatičkog sistema, tzv. povezanog svijeta, kao da slijedi Demokritovu ideju univerzuma kome je centar na svakom mjestu a periferije uopšte nema. Ako smo se i osjećali kao periferija razvijenog svijeta, danas ponovo možemo biti njegov centar.

Ranko Risojević

National and University Library of Republika Srpska, Banja Luka

Republika Srpska

Cooperation of the National Libraries of South-Eastern Europe

Today, the ways of the world cooperation are dictated more by the Internet than by the awareness of rulers concerning the need for that cooperation. It is enough to say that a great part of the states whose key librarians are here are not even members of the Council of Europe, and, accordingly, of the European National Libraries Community. All this tells us that today the cooperation in this region is condition sine qua non of our European future.
The legislation through which the relation of the State, i.e. of the local community, and librarianship is organized is nowadays so various in the Balkans that in some segments one cannot consider it as the same activity. The information ranges are, with the exception of our northern neighbours, mainly modest.
With the development of the information science, the training of librarians has got a new segment. With the disintegration of the former Yugoslavia, there appear some open questions regarding cultural heritage, where books must be considered both as common and as the newly established states' goods.
Related to one another, regionally, librarians should contribute to the development and prosperity of South-Eastern Europe where common heritage exists. The development of the information system, the so-called connected world, seems to be following Democritus' idea of the universe where there is a centre in each place, while there is no periphery at all.